Socijalisti su u pravu: Svi se trebamo ugledati na Švedsku

Piše: Johan NORBERG

Kao rođeni Šveđanin, moram priznati da mi pomalo laska kada ljevičari iz čitavog svijeta govore da se njihovi političari trebaju ugledati na Švedsku. Najpoznatiji nedavni primjer je neupsješni kandidat za nominaciju Demokratske stranke za predsjednika SAD-a Bernie Sanders, koji se deklariše kao socijalist. Moram, naime, reći da su potpuno u pravu: SAD i svijet bi imali veliku korist kada bi svoju ekonomsku i socijalnu politiku modelirali po uzoru na skandinavske zemlje. No, moderni ljevičari bi trebali biti oprezni šta žele. Kada govore o ekonomskim politikama koje služe interesima svih građana, a ne samo interesima multinacionalnih korporacija, za švedske socijaldemokrate bi to značilo liberalizaciju trgovine koja bi natjerala monopoliste u tržišnu utakmicu s konkurencijom, a ne protekcionizam kakav ljevica često preferira.

U stvari, kada je predsjednik Obama posjetio Švedsku u 2013., tri velika švedska sindikata poslala su mu pismo u kome su tražila susret. Njihov dnevni red: „diskusija kako unaprijediti slobodnu trgovinu“. Predsjednik najvećeg socijaldemokratskog sindikata kritikovao je američkog predsjednika zbog njegove nedovoljne predanosti slobodnom protoku robe.

Ova realnost neće, dakako, razbiti iluzije domaćih socijalista, no bolje je da se ugledamo na nekoga zbog pravih razloga, nego da gajimo lažne iluzije koje nemaju uporišta u realnosti. Biti kao današnja Švedska u ekonomiji zapravo znači više deregulacije, slobodne trgovine, sistem vaučera u školstvu, djelomično privatizovan penzioni sistem, bez poreza na nekretnine, bez poreza na nasljedstvo i relativno niske poreze na dobit.

Ljevičari ne promašaju fudbal u potpunosti, naravno. Švedska i druge skandinavske zemlje su eksperimentisale sa iznimno velikom državom i polusocijalističkim rješenjima. Tu postoji samo jedan problem. Taj eksperiment gotovo savršeno se poklopio s periodom najduže ekonomske stagnacije čitave regije u posljednjih 100 godina.

Slika Skandinavije koju imaju socijalisti je jednaka kao i većina njihovih proklamovanih ideja: zaglavila je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Do te dekade, Švedska i Danska rasle su mnoge brže nego druge evropske države i postale su znatno bogatije od većine zemalja na planeti,  velikim dijelom zahvaljujući ograničavanju vlade i poticanju tržišta. (Norveška je pak, poseban slučaj, s obzirom da nafta i plin čine 22% BDP-a, samo nekoliko procenata manje od Venecuele).

Tokom perioda laissez-faire ekonomije, između 1850. i 1950., švedski dohodak po glavi stanovnika povećan je osam puta, dok se populacija udvostručila. Smrtnost dojenčadi spala je s 15 na 2 procenta, a životni vijek povećan je za nevjerovatnih 28 godina. I sve se to desilo prije nego što je bilo ikakvih naznaka da će u Švedskoj biti uspostavljena država blagostanja.

Sve do kasnih pedesetih, ukupni porezi kao postotak BDP-a u Danskoj i Švedskoj ne samo da su bili niži nego u drugim evropskim zemljama, nego su bili manji nego i u SAD-u: 20, odnosno 19% u usporedbi s 24% u Americi.

U tom trenutku, kada su Skandinavci utažili svoju žeđ i postali ekonomski osigurani, pomislili su da tu sigurnost preko države mogu obezbijediti na dugi rok. Tada su počeli da regulišu. Povećali su poreze i napumpali javni sektor. Lako je shvatiti zašto ljudi koji gledaju na takva rješenja u Švedskoj miješaju uzrok i posljedicu. No, oni koji misle da je taj polusocijalistički model učinio Švedsku bogatom, isto tako mogu pogledati Billa Gatesa i zaključiti da se bogatim postaje tako što svoj novac dijelite okolo.

Umjesto toga, skandinavske zemlje su pravi primjer starog vica o tome kako se pravi malo bogatstvo: naslijedite veliko. Švedska ekonomija je ideje demokratskog socijalizma primijenila dublje od njenih susjeda, a zbog toga je i njen pad bio veći. Polako ali sigurno politike premijera Tagea Erlandera i Olofa Palmea dovele su do smanjenja produktivnosti i nagrizle nadaleko čuvenu skandinavsku radnu etiku. Godine 1970. Švedska je bila za 25 posto bogatija od prosjeka OECD-a. Dvadeset godina kasnije, Švedska je bila gotovo izjednačena s prosjekom. Nekada četvrta najbogatija zemlja na svijetu, Švedska je sada bila četrnaesta.

Bila je to katastrofa za zapošljavanje i poduzetništvo. Tokom ovog perioda nijedan jedini novi posao u privatnom sektoru nije kreiran (u netu), uprkos rastu stanovništva. Do 2000., samo jedna od 50 najvećih švedskih kompanija bila je osnovana nakon 1970.

Kao što je i socijaldemokratski ministar finansija  Bosse Ringholm priznao u 2002.: „Da je Švedska imala iste stope rasta kao što je bio prosjek OECD-a  od 1970., naši resursi bi bilo toliko veći da bi to mjesečno bilo više za 2.400 dolara po domaćinstvu“.

Tokom ovog kratkog perioda socijalističkog eksperimenta mnogi švedski intelektualci su se pribojavali da će njihova zemlja postati orvelijanska noćna mora. Socijaldemokrati poigravali su se sa nevjerovatno nepopularnim planom da nacionalizuju privatni biznis, a parlament je implementirao pravilo koje je podrazumijevalo da je svaka ekonomska transakcija koja za cilj ima da umanji nečije poreze nezakonita, čak i ako je sama transakcija legalna. Osnivač IKEA-e Ingvar Kamprad i mnogi drugi poduzetnici, uključujući sve vodeće sportske i druge zvijezde, su napustili zemlju.

Najpoznatiji švedski autor, Vilhelm Moberg, napisao je da je zemlja izvan kontrole, te da se kreće trećim putem između demokratije i diktature „gdje su svi nezadovoljni i razočarani“. Naš najpoznatiji filmski režiser, Ingmar Bergman, priveden je od policije u Kraljevskom pozorištu zbog optužbi o utaji poreza (koje su kasnije odbačene). Doživio je nervni slom i napustio zemlju.

Naša najpoznatija autorica dječjih knjiga, Astrid Lindgren, morala je da plati više od 100% marginalne poreske stope, što je natjeralo da  napiše gorki, satirični esej o staroj vještici Pomperipossi i začaranim poreskim vlastima: “Ona je mislila da je prava i da će je svi poštovati u demokratskoj zemlji. Ljudi ne bi trebalo da budu kažnjeni ili proganjani jer se desilo da oni – svojom krivicom ili ne – zarađuju novac na pošten način”. No, na kraju, ona pronalazi rješenje za svoj problem: “No, odjednom joj je sinulo – ženo, ti možeš živjeti od socijalne pomoći. Kakva divna misao. I onda je Pomperipossa živjela na socijali sretno do kraja života. I nikada više nije napisala nijednu knjigu”.

 Kjell-Olof Feldt, socijaldemokratski ministar finansija od 1983. do 1990., priznao je u svojoj knjizi iz 1992. da su u neki od programa vlade bili “neodrživi”, neke od politika “apsurdne” i poreski sistem “perverzan”. Ove politike propale su s eksplozijom duga i inflacije kasnih osamdesetih godina.

Kakav god efekat da su ove perverzne i neodržive politike imale, one zasigurno nisu pomogle radnim ljudima u Švedskoj. Realne plate u Švedskoj su pale za oko 5% između 1975. i 1995. Nominalna plata je povećana, no i bila pojedena uslijed inflacije.

 

Vrijeme buma

Od početka devedestih Švedska je počela da odustaje od svojih socijalističkih ekonomija. Deregulisala je, privatizovala, smanjila poreze, te otvorila javne usluge za privatne firme. U dva desetljeća koja su uslijedila desio se rast realnih plata za gotovo 70 posto.

Sve industrijske zemlje su donekle liberalizovale svoje ekonomije u tom periodu, ali je Skandinavija predvodila paket. Između 1975. i 1995. Švedska je poboljšala svoj rezultat na Indeksu ekonomskih sloboda Fraser instituta za 2.3 poena od ukupno 10. Danska ocjena je porasla za 1,7. To možemo uporediti s njemačkih 0,9 i američkih 0,5 – uprkos Ronaldu Reaganu.

“Šveđani predvode Evropu u reformama” – pisao je Financial Times.

Drugim riječima, ne postoji tajna švedskog uspjeha, nikakva misterija da se objašnjava. Ove zemlje su ostvarivale rezultate kakve bi svaki slobodnotržišni ekonomist očekivao. Ostale zemlje su prestigle kada su imale slobodnije tržište i stagnirale su kada su eksperimentisale sa socijalizmom. Sada, kada su ponovo počele liberalizovati svoje ekonomije ostvaruju bolje rezultate. “Švedska je rock zvijezda oporavka”, napisao je Washington Post 2011. godine.

Naslijeđe skandinavskog trećeg puta – velika javna potrošnja i visoke poreske stope, barem u poređenju sa SAD-om – opale su na normalni evropski nivo. Država svojim građanima obezbjeđuje zdravstvenu zaštitu, dječju zaštitu, besplatne fakultete i subvencionirano porodiljsko i bolovanje. Mi Skandinavci imamo naše svađe zbog ovih sistema i načina na koji oni funkcionišu, no oni barem nisu uništili naše društvo; pokazatelji o životnom standardu i zdravlju su impresivni.

Zašto sistem nije više zloupotrebljavan? Zašto postojeća socijalna država ne koči naročito naš rast?

Jedan od razloga je što njene eventualne negativne posljedice prevazilazimo sa otvorenijom ekonomijom od drugih. U sažetku rangiranja Fraser instituta, Švedska i Danska su ekonomski slobodnije od SAD-a kada je riječ o pravnom sistemu i imovinskim pravima, stabilnosti valute, slobodnoj trgovini, poslovnim regulacijama, i kreditnim tržišnim regulacijama. Mi nemamo veliki broj zanimanja za koja su potrebna posebna licenciranja, kao što je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama.

Oporezuj siromašne

Također plaćamo za socijalnu državu na brutalno pošten način, no to ne pogađa produktivnost pretjerano: pritiskanjem donje i srednje klase. Za razliku od bogatih, siromašni ili ljudi iz srednje klase ne mogu bježati i utajivati kada su oporezovani previše.

Socijaldemokrati su znali da ne mogu da finansiraju toliko velikodušnu državu tako što će novac uzimati samo od bogatih i biznisa – premalo ih je, a ekonomija od njih previše zavisi. Danska i Švedska tako ostvaruju velike prihode preko krajnje regresivnog poreza na dodanu vrijednost koji iznosi 25% – jedini porez koji i bogati i siromašni plaćaju u jednakom iznosu. S druge strane, porez na dobit je samo 22 i 23,5%, u poređenju s američkih 35%.

U stvari, bogati ljudi u Skandinaviji uživaju nekolicinu ekonomskih prednosti koje se ne nude njihovim kolegama iz nižih klasa. Švedska je uvijek davala vrlo velikodušne poreske olakšice za kapitalne troškove. Zakoni o radu su kreirani tako da najveću korist donose velikim kompanijama. Kako bi privukla vrhunske eksperte iz cijelog svijeta, Švedska je uvela „porez za stručnjake“, koji štiti 25% njihove zarade od oporezivanja na period od tri godine. „Naravno, to je nepravedno, ali mi nemamo bolje rješenje“, kazao je socijaldemokratski ministar finansija 2000. godine, kada su implementirane posebne poreske olakšice za pojedince i porodice koje u svom vlasništvu imaju neke od vodećih švedskih kompanija.

Ono po čemu su skandinavski socijalisti u prednosti u odnosu na druge socijaliste u svijetu je što su ovi prvi shvatili da možete imati ili veliku socijalnu državu ili natjerati bogate da plaćaju sve to, ali ne možete imati i jedno i drugo.

Dobri Švedi

Socijalisti u svijetu su u pravu kada tvrde da su skandinavske zemlje pristojna društva koja uživaju visok stepen jednakosti te visok životni standard. Govoreći iz mog iskustva, ona su također jako dobra mjesta za življenje.

No, da li je država blagostanja zaslužna za ovakvo stanje? Jedan skandinavski ekonomista rekao je jednom prilikom Miltonu Friedmanu: „U Skandinaviji nema siromaštva.“ Milton Fridman je odgovorio: „To je vrlo interesantno, jer ni u Americi među Skandinavcima nema siromaštva.“

To je, naravno, pretjerivanje, ali podaci potrvđuju njegovu osnovnu poentu. Kao što je to primjetio švedski istraživač Nima Sanandaji, prihod Skandinavaca u SAD-u je za 20 posto veći od prosjeka, a stopa siromaštva je upola manja od prosječne stope siromaštva Amerikanaca.

Izgleda da Skandinavca možete odvesti iz Skandinavije, ali ne možete Skandinaviju iz Skandinavca. Postoji kulturna pozadina koja objašnjava neke od naših uspjeha, koja ide još dalje u period laissez-fairea u kasno 19. i rano 20. stoljeće, kultura socijalnog povjerenja, komparativnog nedostatka korupcije i luteranske radne etike. Ovo može odražavati dugu historiju unutrašnje stabilnosti, oskudnog nivoa feudalizma i snažne tradicije trgovine.

Dva skandinavska ekonomista, Andreas Bergh i Christian Bjørnskov, zaključula su da je visok stepen povjerenja rezultat naslijeđa, te da su potomci onih koji emigrirali iz Skandinavije 100 godina prije nego što je uvedena država blagostanja povjerljiviji. Njihov zaključak je da povjerenje u druge i društvena kohezija stvara socijalne države, a ne obrnuto, jer je primamljivije davati moć političarima i novac strancima ako vjeruješ da su oni pristojni ljudi koji nikad neće prevariti sistem.

Skandinavci su uvijek s prezirom gledali na one koji uzimaju novac na koji nemaju pravo. Švedska je, na kraju krajeva, zemlja u kojoj je vodeća kandidatkinja za premijera 1995. morala da podnese ostavku jer se otkrilo da je koristila službenu kreditnu karticu da plati neke sitne privatne račune, iako je uvijek, svakog mjeseca,  dug s kartice plaćala sama.

Na pitanje: „Pod kojim okolnostima je opravdano prihvatiti vladinu pomoć na koju ne postoji utvrđeno pravo“ u 1991. i 1998. Skandinavci su dominirali u svijetu u odgovorima „nikad“. I da, Sjedinjenje Države su bile na 16. mjestu, niže rangirane čak i od Italije.

Trgovina, kultura i sudbina

Ali kultura nije sudbonosna. Skandinavske vrijednosti stvorene su nekada davno uz ekonomski podsticaj i institucionalnu podršku. Ako ta podrške opadne, kultura bi mogla početi da slabi. Ako ste odgojeni u uvjerenju da je rad temeljna vrlina, radit ćete naporno čak i kada se to naročito ne isplati. Ali šta se dešava s narednim generacijama, mladim i imigrantima, koji u radne godine ulaze dugo nakon što su ovi poticaji postali iskrivljeni?

Udio Šveđana koji kažu da nikada nije u redu od države prihvatiti pogodnosti na koje nemate pravo je još uvijek veoma visok, ali je pao s 82 posto u ranim osamdesetim na 55 posto danas.

Neka odstupanja od takvih stavova mogla su se vidjeti u ranim dvijehiljaditim, kada je broj Šveđana na bolovanju eksplodirao. Iako smo objektivno bili zdraviji od gotovo bilo koje druge populacije na svijetu, bili smo na bolovanju više od bilo koga drugog. Često za vrijeme velikih sportskih događaja, sasvim slučajno. Tokom Svjetskog prvenstva u fudbalu 2002., broj muškaraca koji su uzeli kratkoročno bolovanje povećao se za 41 posto, dok se za žene nije mijenjao. Bog zna šta bi se tek desilo da se Švedska plasirala među najboljih osam.

U Švedskoj se s ovim problemima suočavamo u vidu povećane nezaposlenosti među imigrantima. Sada je jaz u zaposlenosti između domicilnog stanovništva i imigranata dvostruko veći od prosjeka EU, iako izražavamo manje rasističkih i diskriminirajućih stavova od drugih. Kao odgovor na ovaj problem, švedski političari su odlučili odnedavno da napuste liberalne politike imigracije i učine sve što mogu da odvrate ljude od dolaska u Švedsku.

Bilo je lakše imati sistem po receptu „jedna veličina koja odgovara svima“ kada smo bili svi slični, istih korjena, s istom vjerom i stavom i sličnog obrazovanja. Potreban nam je fleksibilniji model sada kada kao zemlja postajemo sve više kao… pa, Sjedinjene Države.

Gunnar i Alva Myrdal, dva vodeća socijaldemokratska mislioca 20. stoljeća vjerovali su da su skandinavske zemlje posebno prikladne za eksperimentisanje s visokim porezima i preraspodjelom bogatstva. Imale su homogenu populaciju, snažnu radnu etiku, nekorumpiran javni sektor, viskog stepen povjerenja u političare i birokratiju i konkurentnu ekonomiju koja je mogla plaćati račune. Ako tamo ne bude funkcionisalo, vjerovali su, teško da bi mogli funkcionisati bilo gdje.

Za sada, švedski eksperiment sa socijalizmom se nastavlja, no u drastično reduciranom obliku s ogromnom dozom ekonomskog liberalizma. No, pokušavati švedski model iz 1970.-ih primijeniti u bilo kojoj zemlji s potpuno drugačijom kulturnom podlogom, može imati zastrašujuće negativne posljedice.

1952

Johan Norberg je švedski autor i historičar, posvećen promociji globalizacije i ideja klasičnog liberalizma. Najpoznatiji je po svom djelu “U odbranu globalnog kapitalizma”.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *